so far away...

nedjelja, 29.11.2015.

ono pravo...

Jedan od ljudi koje najviše volim gledati, a posebno i slušati je Springsteen. Nemam baš nekakvih uzora u životu, no, ako bi morala birati taj čovjek bi bio jedan od njih. Ne zato što je to što je, legenda...nego zato što je prije 30 godina i danas potpuno isti...vidi se da uživa u svakoj sekundi na pozornici, svakoj pjesmi, svakom trenu....na njemu se toliko vidi da voli to što radi, da zbog toga živi, da u tome uživa, da je to on...da to mora biti svakome jasno. Ljudi koji vole to što rade, sjaje. Isijavaju taj neki poseban sjaj, osjećaj, koji i ostale zarazi entuzijazmom i željom da i sami nađu to nešto...svoju ljubav, smisao, svrhu. Onu bez koje ne možeš, onu za koju živiš, zbog koje ti, kao ti postojiš...takav kakav jesi.

Nečija je svrha velika, važna, spašavanje života, otkrivanje ljekova, borba za pravdu...a nečija sasvim malena, uljepšati nekome svijet, raditi nešto, izraziti se. Ali, možda je najveća od svih poslužiti kao primjer, motivirati, potaknuti. A mislim da svatko tko nešto (što god to bilo) radi iz pravih razloga, od srca, za sebe i od sebe...služi kao primjer i poticaj.

Od ove godine svijet gledam nekako drugačije...malo zaljubljeno i skroz zaluđeno. Posebno zadnjih mjeseci kad se oslobodilo malo vremena nakon posla i pribavilo nešto alata i materijala za raditi toliko ljubljeni bakreni nakit. Ima dana kad čitavo popodne provedem za stolom, pileći dok alergija ne bukne (da, smiješno, obožavam bakar na kojeg sam prilično alergična...i od prašine kad pilim često na kraju dana imam nešto nalik hunjavici...ne može me biti manje briga za to). Ima dana kad napravim jedan komad nakita u popodnevu. Gotovo da i nema dana kada ništa takvo ne radim. Ili da barem o tome puno ne razmišljam, sanjarim, smišljam ideje.

Ok, volim i svoju struku...prilično. Jako volim ilustracije, crtanje...onaj tren kad uzmem olovku ili tablet neko čudno smireno stanje me obuzima i zaboravljam na vrijeme. Kažu da baš to, flow...osjećaj da ne pratimo vrijeme, potpuno smo obuzeti time što radimo...je smisao života i ono čemu treba težiti, jer tek tad se ostvarujemo. Volim i fotografiju, neizmjerno...
Ali...kuckanje po bakru je druga kategorija. Ne postoji nitko i ništa...samo ono što se iz komada bezličnog lima pretvara u moje djelo. Crnu orhideju...spigane naušnice...zelene djeteline...i još tisuću čuda koje su za sad samo ideja...kad tad će se materijalizirati.

I to je ono što radije radim nego da spavam...ili jedem...ili bilo što drugo. Nekako sa tom svrhom dolazi i hrabrost da k njoj krenem...kamo god to vodilo. I zato sam skroz oduševljena time što je kolegica otvorila firmu...što radimo velike planove, tražimo neki mali prostor za radionicu, atelje, dućančić. Sanjarimo, no uz njene veze nekako ne sumnjam da ćemo dobar dio tih snova i ostvariti.

I zato, mislim da je pred nama neka luda godina. Dobra, koja će nas voditi daleko...
I zato sam jako jako zahvalna onima koji su mi omogućili da ova vrata odškrinem i konačno završim taj tečaj...i onima koji me jako u tome podržavaju. Iznenađujuće puno.

I jedva čekam pokazati nove uratke, jedva čekam opet drviti po bakru i srebru, jedva čekam nabaviti još poneki komad alata, još malo materijala...
A svi problemi, posao, šefovi, sve druge brige, postale su sasvim malo bitne. Pozadinska buka. Tako nešto.
Jer imam neki novi fokus.

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv